Da li ste se nekada zapitali kako izgleda kada je osoba u starosti sama bez igde ikoga, bez porodice pored sebe na koju može da se osloni i svaki dan je dugačak kao godina? Svoj na svome a ipak stranac u svom gradu.
Život jedne divne žene po imenu Nadežda Golubović je upravo baš takav. Ona ima 77 godina, sama živi u kući i društvo joj prave jedino životinje koje mnogo voli. Iako je život nije mazio, našla je utehu u malim životinjicama koje joj uveseljavaju teške i pretužne dane. Suprug je preminuo i majka je dvoje odrasle dece koje nisu sa njom. Radila je u Tanjugu u Beogradu 35 godina i radila kao pomoćnica u porodici atašea jedne velike evropske zemlje u Beogradu. Vratila se u Pirot zbog bolesnih roditelja koji su preminuli, najpre otac, a zatim i majka od raka. Pored toga njeno srce je neutešno svakog dana jer ona ima mlađu ćerku Katarinu koja boluje od jednog oblika leukemije koja će je, po rečima doktora, pratiti do kraja života i koja zbog bolesti mora da se leči u Beogradu.
Katarina ima 44 godine i bori se za život, koji joj je naneo toliko nezasluženih nepravdi. Često kasno shvatamo da je zdravlje najveće bogatstvo, ali nekada to i ne zavisi od nas, nekada nam se takve karte jednostavno nepravedno udele.
Nadežda svoju ćerku nije videla više od dve godine. I borac je ona, trudi se da pomogne komšijama kada je to potrebno iako nema čime, ima jedino dobrotu. Ona nije u mogućnosti da vidi svoje bolesno dete jer nema finansijskih mogućnosti za to. Srce jedne majke se steže svaki put kada mora da bira između toga da odvoji novac i pošalje hranu detetu ili da oči ne pate i Nadežda uvek odabere ono prvo. U tome je njena veličina kao osobe, ali ne menja njenu bol koja je nakon toga još veća.
Ova žena nas je primila u svoj dom i zahvalna je samo zbog toga što se neko setio da je poseti i pita kako je, jer samoća ume biti jako teška. Ona nema novca za kartu do Beograda, ne može godinama da vidi svoje bolesno dete, ne može da je zagrli, ne može da je poljubi, ne može da pomiriše njenu kosu i uteši je kao što samo jedna majka može. Ne postoji veća bol u životu roditelja do boli za bolesnim detetom kome ne možemo da pomognemo. Ne možemo da menjamo svoj život za njegov, iako bi to želeli, bespomoćni smo. Jedino što možemo je da mu pružimo utehu, a Nadežda ne može ni to.
Velika pomoć bi joj bila kada bi obavljala neki lakši posao povremeno, recimo da pričuva malo dete ili da spremi hranu nekoj porodici kako bi mogla da dođe do novca, pošalje ćerki i preživi. Zbog jako male penzije, koja je već opterećena dugovima, Nadeždi ostane svega 6.000,00 dinara, od čega sprema hranu za ćerku, tako da joj praktično nakon toga ništa ne ostane.
Zimu će dočekati bez drva jer nema načina da ih obezbedi. Upravo zbog svega ovoga se nadamo se da će ljudi dobrog srca pronaći svoj put do Nadežde, kada niko drugi nije, i ostvariti joj san da vidi svoju ćerku dok još može, dok i nju služi već ionako narušeno zdravlje. Ukoliko se to desi znajte da će zahvaljujući vama jedna majka i ćerka zagrliti jedna drugu posle toliko vremena i sigurno zaplakati od sreće kad se budu videle, a taj momenat koji im mi možemo pružiti nema cenu.
Zamolili bi Vas samo da budete pažljivi sa komentarima, nije lako izaći pred sve vas i kameru i reći sve ono što vas muči i otvoriti se. Treba imati hrabrosti a ipak ostati dostojanstven.
Na nas je ostavila utisak dostojanstvene, poštene i hrabre žene kojoj je potrebna naša pomoć.
Ukoliko želite da pomognete, javite se Udruženju.
Foto: Glas Pirota
Objava Božić Darka u facebook grupi Glas Pirota.
Link ka orginalnoj objavi u facebook grupi Glas Pirota.
Glas Pirota – Dostojanstveno protiv nepravde i bolesti !